Većina negativnih kritika filma The Force Awakens bila je usmjerena na njegovu derivativnost, na činjenicu da je kopija epizode A New Hope. Slična je bila i bojazan ususret The Last Jediju, da će jednako tako biti kopija Empire Strikes Back. U oba slučaja, mogu razumjeti ljude koji to tvrde jer, da, i The Last Jedi reciklira ili reflektira dijelove zapleta prošlih filmova - i ESB i Return of the Jedi. 

Film u nekim periodima (doslovno) vozi ravno naprijed dok vam se  ne čini da je to nešto najgluplje na svijetu, no onda skrene (opet, ponekad doslovno) u odlično rješenje situacije i na mikro nivou - dirljivost reže blesavim humorom - ponekad sjajno, ponekad manje efektno te nakon svojih sto pedeset minuta, kada ste već barem triput mislili da je dosegao vrhunac, uz sve te oscilacije, ostavlja odličan dojam filma koji je cijelim svojim trajanjem precizno izlagao svoju filozofiju na nekoliko razina, i uz to čitavo to vrijeme bio apsolutno angažirajući. Filozofiju film dijeli s TFA, koju, rekao bih, dijele i Abrams i Johnson, no obojica ju prezentiraju sebi jedinstvenim izražajem.

Rian Johnson sa svoja tri prethodna filma (Brick, The Brothers Bloom i Looper) i ključnim epizodama Breaking Bada (The Fly, Ozymandias) odlično i prepoznatljivo upravljanje kadrovima i tempom već je učinio podrazumijevanim, tako i u TLJ dominiraju prekrasni, široki prizori, elegantna kretanja kamera i nekoliko opako kul standoff scena isprepleteni s onima klasično starwarsičnima. Čak i prepoznatljivi nam prijelazi među scenama imaju efektnih novosti. I bez ulaženja u detalje, centralna borba lightsaberima vrhunski je koreografirana, no više od toga, emotivno je pulsirajuća.

Jer osim vizualne efektnosti, Rian je nadogradio kemiju koju su likovi uspostavili u TFA, sjajno iskoristio one već nam poznate i odlično ih upario u njihovim avanturama. Carrie Fisher posljednji put pokazuje nam svu svoju snagu, Mark Hamill dekonstruira lika koji ga je proslavio, sa svim žaljenjem, ispaćenošću i ozbiljnošću očitom mu na licu, a Oscar Isaac (Poe) i John Boyega (Finn) zajedno s novopridošlima Kelly Marie Tran (Rose), Beniciom Del Torom (DJ) i Laurom Dern (Amilyn Holdo) zaokružuju potpornje filma iz svojih različitih perspektiva.

No, emotivna srž filma nose Kylo i Rey. Ta dva lika, nerazdvojna od izvedbi Adama Drivera i Daisy Ridley, najbolje su što nam je ova nova trilogija donijela. Čudesno je Johnson nastavio istraživati njihov odnos, i iz perspektive njihovih karaktera i vizualno prikazujući tu povezanost. Svjetlo i tamu, tu konstantnu dualnost Star Warsa, kojoj su oni odličan pomak, i ono što stvarno diferencira ovu od prethodne trilogije, odnosno, čini ju njenom evolucijom.

Dok kroz sporedne likove film strukturirano istražuje pitanje “što znači biti herojem”, kod Rey i Kylo centralno je pitanje povijesti, podrijetla, nasljeđa i definiranja njihovih uloga - Jedi, Sithovi, Imperij i First Order, Rebellion i Resistance - robovati li tim ulogama, tim kalupima ili razrušiti sve i krenuti ispočetka - sukob je i na razini priče i onoj metatekstualnoj. 

Isto, generalizirano pitanje, postavljaju kroz čitav film i The Force Awakens i, puno, puno preciznije, The Last Jedi, poentirajući u svom finalnom kadru: zašto se borimo (“ne da bi uništili ono što mrzimo, već zaštitili ono što volimo”), što nas to u pogledu u daljinu prema dva zalazeća sunca poziva na avanturu i zašto su ove priče uopće bitne? Zašto kao djeca sanjamo o junacima, njihovim herojskim pothvatima i dalekim svjetovima? Jednostavno, kako bi nas inspirirali da ovaj svijet učinimo boljim.