Otkako je službeno objavljeno da će se radnja prvog antologijskoga filma smještenoga u SW svemiru odvijati oko krađe planova Zvijezde smrti, postajalo je sve jasnije kako će biti gotovo nemoguće zaobići neke od nama poznatih (i relativno dragih) likova.

No u svoj toj plejadi slavnih negativaca i pozitivaca, nekako se činilo najmanjim problemom glumcu staviti crnu kacigu i plašt kako bi postao najpoznatiji antagonist u povijesti kinematografije. Doduše, kao dobrom poznavaocu detalja njegova kostima, mogu reći da i to sa sobom nosi puno izazova i problema koje treba riješiti, ali u ovom članku ćemo raspravljati o jednom drugom negativcu. Taj negativac prati Vadera u Novoj nadi (ili Vader prati njega...), izuzetno je važan za priču i nemoguće je govoriti o prvoj Zvijezdi smrti bez da njega spominjemo. On nema ikoničan kostim, čovjek je od krvi i mesa - a mrtav je već 22 godine!

Pa ipak, kada je direktor Krennick prvi puta u filmu došao na Zvijezdu smrti, tamo ga je dočekao prizor starca u imperijskoj uniformi, sijede kose i proćelave glave, s dobro nam poznatim hladnim glasom. Bio je to Tarkin. Peter Cushing pojavio se na filmu gotovo 22 godine nakon svoje smrti, i to ne kao odbačeni filmski materijal iz Epizode 4. Moram priznati da sam, poput prijatelja iz udruge s kojima sam bio na premijeri, bio impresioniran.

Film je tekao, Tarkin je u kadrovima bio više nego li je itko od nas očekivao, ali nakon završetka među fanovima su se počele voditi rasprave, posebice jer se na kraju filma pojavljuje još jedan računalno generirani lik. Neki su hvalili njihove digitalne dvojnike, drugi su kritizirali i smatrali ih jezivima. Je li postojao bolji način da se Peter Cushing vrati među žive? Koje su sve metode dostupne digitalnim čarobnjacima u ILM-u?

Najjednostavnije - zamjena glumca
Već ovdje nailazimo na jedan problem u SW fandomu, a to je da se mi fanovi pretjerano vežemo za neke glumce ili likove koji ni nisu toliko bitni za širu sliku, ako ćemo biti iskreni. Primjerice, kada je nakon snimanja «Harry Pottera i Odaje tajni» preminuo glumac koji je glumio Albusa Dumbledorea, produkcija se je odlučila na najlogičniji (i najjeftiniji) korak - zamjenu glumca. Iako je Albus Dumbledore neusporedivo važniji lik za Harry Potter serijal nego što je to Tarkin u Star Warsu (čovjek se pojavi samo u jednom filmu kratko), fanovi Harryja Pottera se nisu pretjerano žalili - jer je originalni glumac umro i tu se ništa drugo nije moglo napraviti.

I danas kada gledamo filmove o Harryju Potteru, Dumbledorea doživljavamo kao istog filmskog lika, bez obzira na to što ga glume dva glumca. Postavlja se pitanje: zašto bi to isto bio problem Star Wars fanovima? U jednom intervjuu, Gareth Edwards je izjavio kako im je uloga Tarkina predstavljalja veliki izazov, budući da je nezaobilazan u priči, a nisu bili sigurni kako će to izvesti. Tada je spomenuo "kako bi zamjena glumca bila uvredljiva za sjećanje na pokojnog Petera Cushinga". Zašto? Cushing je glumio u više od 100 uloga i zašto bi bilo uvredljivo da netko drugi preuzme njegovo mjesto ako on nije u mogućnosti?

Kada već pričamo o glumcima koji bi to mogli, prvo na pamet pada glumac koji se nakratko pojavio u Osveti sitha - Wayne Pygram. Uz pomoć filmske šminke, bio je preobražen u impresivno uvjerljivu mlađu verziju Tarkina. Usudim se reći toliko impresivno da mislim da normalni fanovi nebi trebali imati problema kada bi on glumio Tarkina u filmu Rogue One.

Fotka: Mladi grand moff Tarkin pojavljuje se na kraju Osvete Sitha.

Glumac Wayne Pygram bio je preobražen u Tarkina pomoću filmske šminke.

Na kraju, Mon Mothmu ne glumi originalna glumica, već sasvim druga (ona ista iz Osvete Sitha), a Mothma je puno važniji lik za priču od Tarkina. Ako to fanovima nije predstavljalo problem, onda nebi trebala ni dodjela uloge Tarkina drugom glumcu.

Maska
Još jedan old school trik, iako umjetnički zahtjevniji od prve metode. Već smo u nebrojenim filmovima vidjeli koliko impresivne mogu biti silikonske maske koje nose glumci. Tajna je u tome što silikon dobro prijanja uz ljudsku kožu, može se uvjerljivo oslikati i našminkati te se pomiče zajedno s ekspresijama lica. Ključ za uspješno izvođenje ove metode bio bi pronaći glumca koji je u licu dovoljno mršav, a opet fizionomijom podsjeća na Cushinga.

Kada govorimo o glumcu koji bi to mogao izvesti, jedno ime se samo nameće (iako možda nije toliko široko poznato) - Doug Jones. Čovjek je izgradio karijeru igrajući uloge pod teškim maskama (Hellboy, Panov Labirint, Hocus Pocus) i čini se kao najbolji izbor za ovo. Još kada tome pridodamo činjenicu da je kipar Jordu Schell izradio nevjerojatno realističnu silikonsku bistu Tarkina, rezultat je mogao biti savršen.

Fotka: Glumac Doug Jones ima fizionomiju lica koja uz pomoć maske može biti preobražena u uvjerljivu verziju Tarkina.

Fotka: Realistična silikonska bista grand moff Tarkina, koju je izradio kipar Jordu Schell.

Djelomični CGI lica (digitalni makeup)

Zašto CGI (Computer-generated imagery) ljudi često izgledaju nerealno? Razlog tome je što je ljudsko lice i danas najzahtjevnija stvar za sve CGI umjetnike. Napraviti uvjerljive 3D modele arhitektonskih elemenata i okoline nije ni približno zahtjevno koliko i ljudsko lice. Ključ je u svim mikroekspresijama koje možemo izraziti, i naša evolucijska programiranost da ih uspješno iščitavamo. Zato je nevjerojatno teško sve to simulirati na beživotnom 3D modelu.

Dijelovi lica koje ćemo najlakše detektirati umjetnima su oči i usta prilikom izgovora. Iz tog razloga ova metoda može biti poprilično uspješna budući da se koriste stvarne snimke glumaca, oči i usta se ne diraju u postprodukciji, a ostali dijelovi lica se mogu kreirati i mijenjati prema željenom efektu- iz toga proizlazi naziv „digitalni makeup“. Pored stvarnih očiju i usta, malo tko će obraćati pozornost na digitalne obraze i jagodice. Ova metoda korištena je kako bi se Michael Douglas pomladio za 25 godina u Ant-Man-u.

Fotka: Michael Douglas bio je uspješno pomlađen u filmu Ant-Man pomoću digitalnog make up-a.

U filmu Rogue One, Tarkina je glumio Guy Henry (poznatiji Harry Potter fanovima kao Pius Thicknesse iz Darova smrti). Da su se u ILM-u odlučili za ovu metodu, možda bi efekt bio još impresivniji.

4. Potpuni CGI lica

Metoda korištena u filmu - glumac Guy Henry nosio je imperijsku uniformu (tijelo ne mora biti CGI, što štedi i vrijeme i novac), a na licu je imao markere kako bi ILM-ovci u postprodukciji mogli pratiti pokrete njegova lica i što vjernije rekreirati Cushingovo. Tada bi se Henryjevo lice zamijenilo s potpuno digitalnom verzijom Tarkina i tako smo dobili efekt u filmu.

Fotka: Glumac Guy Henry poslužio je kao osnova za digitalnog Tarkina u filmu Rogue One.

Fotka: Henry je imao markere na licu, što je omogućilo praćenje pokreta njegova lica i prenošenje podataka na 3D model Cushingove glave.

Fotka: Za finalni izgled Tarkina u filmu korišteno je nekoliko slojeva 3D rendera - sjene, odsjaj, tekstura lica itd.

Naravno sve ovo možda zvuči jednostavno, no napraviti uvjerljivu simulaciju ljudskog lica od beživotnoga 3D modela svakako je vrlo hrabro i vrijedno svake pohvale. Potrebno je pratiti osvjetljenje na licu, odsjaj, mikro ekspresije, pod površinsko raspršenje svjetlosti, napravit uvjerljivu teksturu kože itd.

Moja finalna presuda je da je Tarkin vrlo impresivan i kao netko tko se bavi vizualnim efektima, tvrdim da nitko to ne može nazvati kao „loš CGI“. Priznajem da sam čuo za govore o CGI Tarkinu više od godinu dana prije premijere, tako da sam išao gledati film spreman da ću vidjeti CGI Tarkina i vidio sam ga, kao i svi fanovi koji dobro znaju da je Peter Cushing mrtav već dva desetljeća. S druge strane, bio sam gledati film i sa zaručnicom i svojom obitelji, koji okvirno znaju priču, ali se ne razumiju u SW ni približno kao mi fanovi i pogodite što - nisu primijetili da je itko od likova bio računalno generiran.

Ovo je bio sam jedan veliki korak prema naprijed u digitalnom oživljavanju glumaca kojih više nema.

Ako ću biti otvoren, ILM je nastao isključivo zbog Star Warsa i od početka svoga postojanja koristi Star Wars za probijanje novih granica u vizualnim efektima, tako da im se po tom pitanju ništa ne bi smjelo zamjeriti.

Govoriti da je Tarkin loše napravljen istovjetno je onim tvrdnjama da je u originalnoj trilogiji loš stop motion (šahovska ploča, AT-AT walkeri), očiti blue screen, jump cutovi i još mnogi drugi „propusti“. Ako ćemo zažmiriti na jedno oko kada govorimo o efektima Originalne trilogije (koje po današnjim standardima ne možemo baš nazvati sto posto savršenima), onda bi bilo licemjerno da kritiziramo i efekte novih filmova.

Bitna je priča koja nas je sve skupa navela da zavolimo i prihvatimo taj svijet, a sve ostalo je samo uspješna borba s tehnološkim ograničenjima koja još uvijek traje, i koju ILM uspješno dobiva od 1977.